IDI NEGDJE DRUGDJE – premijera 17.veljače 2016. u Centru KNAP!
Prva repriza očekuje nas 19.veljače.

POTOP, je na programu 8., 22. i 25. studenog! Svaki put u 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510

POTOP potopio na Marulićevim danima u Splitu! Stručni ocjenjivački sud u sastavu Jakša Fiamengo, Ivana Vujić, Lana Šarić, Milan Štrljić i Davor Špišić dodjelio je Miranu Kurspahiću nagradu “Marul“ za suvremeni dramski tekst, a “Potop“ je također po njihovu sudu najbolja predstava u cjelini. Dean Krivačić koji u ovom komadu tumači ulogu Luje, dobio je pak nagradu za najbolju mušku ulogu. Ponosni na POTOP!

POTOP, je na programu 25., 26. i 27.veljače. Svaki put u 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510.

Dramski pisci! U tijeku je natječaj Eurodram 2015 – traže se novi dramski tekstovi, svoj možete poslati i na hrvatskom,  a rok je 31.12.! Više na linku dolje!

POTOP, naše čedo s 4 nominacije i 1 NHG nagradom, ponovno na programu – 9. i 10. prosinca, 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510.

Objavili smo program za KUFERedu & Mala noćna čitanja 2014.! Raspored provjerite OVDJE ili skinite s linka niže!

POTOP ponovno potapa. Na programu je 17., 18. i 19.11. u 20h, na Velikoj sceni Teatra &TD!

Prijavite se za sudjelovanje u programu Mala noćna čitanja 2014.! Natječaj za izvođače, dramaturge i producente otvoren je do 7.11.!

M. Krleža: Latinovicz, povratak

2011/2012

Prilagodba romana i režija: Mladen Vukić
Igraju: Hrvoje Klobučar, Vesna Tominac, Tomislav Martić, Milica Manojlović, Slavko Juraga
Kostimi: Irena Sušac
Suradnica za pokret: Ljiljana Zagorac
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Izrada scenografije: Sven Stilinović
Tehnička podrška: Tomislav Božić – svjetlo; Andrej Božić – scena
Grafičko oblikovanje: Jadran Boban

Koprodukcija: KUFER / Eurokaz / Muzej suvremene umjetnosti
Premijera: 07. veljače 2012., MSU

latinovic

Sliku Josipa Seissela (1904. – 1987.), Pafama (1922.), prvu apstraktnu kompoziciju hrvatske moderne umjetnosti konstruiranu na postulatima suprematizma Kazimira Maljevića, redatelj Mladen Vukić suprotstavlja Krležinim razmišljanjima o boji i formi iz romana Povratak Filipa Latinovicza (1932). Iako se Krležin likovni konzervativizam izjašnjava protiv apstrakcije i u kontrapunktu je sa Seisselovom slikom, on u ovoj predstavi gubi na patosu zagledanosti; dinamika novih formi otvara Krležinog umjetnika bespredmetnoj zaigranosti pojedinačnih egzistencijalnih rješenja. Povratak Filipa Latinovicza (1932.) prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti; kritika ga smješta u egzistencijalistički odvjetak modernističke proze, uspoređujući ga s kasnije objavljenom Sartreovom Mučninom i Camusovim Strancem. Roman obrađuje i problem umjetničkog stvaranja pa su pojedini prizori, propušteni kroz Filipovu percepciju i svijest, oblikovani prema piktoralnom načelu u tradiciji osiguranih slikarskih poetika. Stoga se Povratak nadovezuje na također važnu struju modernog romana, tzv. roman o umjetniku, što Krležu povezuje npr. s J. Joyceom, T. Mannom ili Rilkeom. Namjera je, uz distancu od osamdesetak godina, Krležin roman, postaviti pred elementarnost teatra riječi i teatra slike.
Povratak, čitan kao egzistencijalistički motiv, ovdje nije glavni element inscenacije. Iščitavanje, naime, ne pristaje uz ponuđenu, sumornu linearnost Filipove sudbine, već preferira prostornost: emotivno-erotski zapletaj četverokuta. “[…] po mom uvjerenju, ni Bobočka, ni Kyriales nisu ništa manje važni ili manje zanimljivi od Filipa. On je u romanu ispao (prividno) kao glavno lice, i to ponajviše isključivo samo zbog naslova, a da je Bobočka Filipu kao lice nesumnjivo ravnopravni partner, da njen roman sa Baločanskim predstavlja jedan od glavnih motiva za razvoj dramskih odnosa nadasve važan, to ne treba naročito naglasiti.” (Krleža, 1970.)
Monološka struktura Krležinog romana, solilokviji, “struje svijesti” i autorska interiorizacija u ovoj se predstavi ne otvaraju prema dijalogu, zadržavaju svoju prostornu nedodirljivost i unutarnju mirnoću. Drugi interpretativni nivo ima problematizirati s Krležom. Velik dio romana čine Latinoviczeva promišljanja o slikarstvu postimpresionističko-fovističkog uvjerenja, kako to sam autor navodi. Scenografsko rješenje u dodiru je s hrvatskom likovnom avangardom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, i u jasnoj je opreci s Latinovizcevim (Krležinim) razmišljanjima o boji i formi. Krležin likovni konzervativizam gubi na patosu zagledanosti, dinamika novih formi otvara umjetnika bespredmetnoj zaigranosti pojedinačnih egzistencijalnih rješenja. Općem ugođaju malodušnosti u romanu suprotstavlja se emocija koja čvrsto isprepliće četverokut; likovi su izvan perspektive moralnosti, iako su njom usporeni.

Stavljanjem slike i teksta u novi semantički, ali i odostražni, zrcalni kontekst adaptator i redatelj Mladen Vukić lucidnim dramaturškim rezovima i inteligentnom režijom stvara zanimljivo autorsko umjetničko djelo, a Seisselu i Krleži daje dosad neotkrivena značenja. Funkcionirajući kao likovi sa slike i likovi iz Krležina romana te disp/k/utanti o umjetnosti i umjetnici, glumci pronalaze zanimljiv prikazbeni kod, koji najjasnije pokazuje Hrvoje Klobučar kao Latinovicz, modelirajući gledateljsku percepciju u očištima pomaknute stvarnosti izvan stereotipnih i jednostavnih tumačenja u dobro postavljenim, izlomljenih očišta s emotivnim eksplozijama, ulogama Bobbočke Vesne Tominac Matačić, Baločanskoga Tomislava Martića, Bbobočke Milice Manojlović i Kyrialesa Slavka Jurage.
© Mira Muhoberac, Vijenac 469, 23. veljače 2012.

‘Latinovicz, povratak’ sasvim je drukčija vrsta kazališta, čije su riječi ukotvljene između traženja glumačkog centra i sputane geste, i koje baš zato ne slijedi fabulu, već odnose karaktera i boja podjednako. Riječ je o zahtjevnoj slagalici u kojoj tragovi, poput Seisselove kompozicije ili donekle provodne, pripovjedačke uloge Milice Manojlović, tek navode na pravi put, ali ga ne pokazuju. Lektirno, možda. Zanimljivo, sigurno! I drukčije od većine čitanja Krleže na domaćim pozornicama.
© Igor Ružić, tportal.hr, 8. veljače 2012.

 

objavljeno 01/02/2012