IDI NEGDJE DRUGDJE – premijera 17.veljače 2016. u Centru KNAP!
Prva repriza očekuje nas 19.veljače.

POTOP, je na programu 8., 22. i 25. studenog! Svaki put u 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510

POTOP potopio na Marulićevim danima u Splitu! Stručni ocjenjivački sud u sastavu Jakša Fiamengo, Ivana Vujić, Lana Šarić, Milan Štrljić i Davor Špišić dodjelio je Miranu Kurspahiću nagradu “Marul“ za suvremeni dramski tekst, a “Potop“ je također po njihovu sudu najbolja predstava u cjelini. Dean Krivačić koji u ovom komadu tumači ulogu Luje, dobio je pak nagradu za najbolju mušku ulogu. Ponosni na POTOP!

POTOP, je na programu 25., 26. i 27.veljače. Svaki put u 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510.

Dramski pisci! U tijeku je natječaj Eurodram 2015 – traže se novi dramski tekstovi, svoj možete poslati i na hrvatskom,  a rok je 31.12.! Više na linku dolje!

POTOP, naše čedo s 4 nominacije i 1 NHG nagradom, ponovno na programu – 9. i 10. prosinca, 20h, Teatar &TD! Rezervirajte ulaznice pozivom na blagajnu &TD-a – 01 4593 510.

Objavili smo program za KUFERedu & Mala noćna čitanja 2014.! Raspored provjerite OVDJE ili skinite s linka niže!

POTOP ponovno potapa. Na programu je 17., 18. i 19.11. u 20h, na Velikoj sceni Teatra &TD!

Prijavite se za sudjelovanje u programu Mala noćna čitanja 2014.! Natječaj za izvođače, dramaturge i producente otvoren je do 7.11.!

Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja

2011/2012

Autori koncepta: Milica Manojloić, Romano Nikolić
Tekst: Vedrana Klepica
Režija: Franka Perković
Igraju: Romano Nikolić, Milica Manojlović, Dado Ćosić, Hrvojka Begović
Producentica: Ana Sikavica
Produkcija: KUFER
Uz potporu: Ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba

Premijera: 24. travnja 2012., Kafić U dvorištu, Žerjavićeva 7, Zagreb

nebo foto

Jedino što je ona zapravo htjela jest imati onaj kurvinski gen za napućenu gornju usnu, i eventualno, reći mu da on nije nimalo nalik svome ocu, on definitivno nije nimalo nalik svome ocu, jer on nikada nije imao muda priznati neke stvari o sebi, jedino što on zna jest voziti Hondu, ili Toyotu, ponekad i Ford, četiri cilindra, metaliksivi ili tamnoplavi, uvijek između 80 i 150 kilometara na sat, jedino što on zna jest čekati da dovrši svoje četvrto piće, da ga ona pita hoće li još jedno, da kaže ne, da joj plati i da ode doma i da ni ne pogleda njega, koji uvijek sjedne baš tamo, baš namjerno, kao da mu nije jasno da od toga, barem sada, neće biti ništa.

Predstava NEBO JE SIVO I VIDI SE ISPUŠNI DIMNJAK NEKOG TVORNIČKOG POSTROJENJA nastala je prema originalnoj ideji Romana Nikolića i Milice Manojlović. Radnjom smještena i konceptualno kreirana za nekazališne prostore, prostore kafića, predstava pretvara posjetitelje u kazališne gledatelje i sudionike. Četiri naoko nepovezane osobne počinju se kretati prema onome što im je zajedničko – prometna nesreća, stradavanje muškarca koje svakome od četvoro pojedinaca na određen način mijenja dotadašnji život. Tako je konobarica koja svima nevoljko oprašta dugove (Hrvojka Begović) bila jedina svjedokinja nemilom događaju i dječje zaneseno priča o njemu, nedodirljiv dečko (Romano Nikolić) automobilom je ubio vlastitog oca, a njegova je majka na sebe je preuzela krivicu. Nedovoljno hrabra djevojka (Milica Manojlović) bila je dugogodišnja ljubavnica preminulog te cijelo vrijeme želi njegovom sinu reći istinu o ocu, a gost (Dado Ćosić) koji je uvijek bez novaca gaji zagonetne osjećaje prema dečku čiji je otac pregažen. Zajedničko im je i to što se gotovo svakodnevno nalaze u istom kafiću, zaokupljeni vlastitim mislima koje svatko od njih ispovjednim tonom pripovijeda gledateljima. Nalikuju slučajnim prolaznicima čije su se sudbine zaigrano preplele te im se iz te mreže uzročno-posljedičnih događaja nemoguće izvući.

IZ MEDIJA:
Gotovo neprimjetnim prepletanjem polja izvođenja i polja promatranja postiže se domaća atmosfera, a sadržaj koji možda i nije uobičajen, ovakvim načinom postaje svakodnevan. Glumci se vješto provlače kroz gledatelje, sjedaju pored njih te dotadašnji prostor namijenjen druženju s lakoćom pretvaraju u kazališni. (…) Tekst koji se ne libi govoriti o uobičajenim stvarima na vrlo izravan način zanimljivo je i dobro uprizoren ovom predstavom. Ne manjka ni crnohumornih situacija koje na točno pogođen način prikazuju u kakvom mi to društvu trenutno živimo. Posezanje za kafićem kao mjestom na kojem se predstava odigrava, u okolini u kojoj je kava prostor slobode i ljudi se ne susprežu da u njoj uživaju i velik dio radnog vremena, još jednom potvrđuje suvremenost samog teksta čiji su dijelovi prepoznatljivi široj publici. Nadareni mladi glumci dobrodošlo su osvježenje na akademskoj glumačkoj sceni kao i njihova spremnost da se približe gledateljima na ponešto drugačiji i prisniji način. Iako je nebo sivo, ova se predstava poput iskrice izdvaja iz hiperbogate, no nedovoljno maštovite kazališne produkcije.
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 28.listopada 2012.

Neobično opuštena atmosfera koja se ocrtavala na licima kako gledatelja tako i glumaca potvrdila je sigurnost glumaca u svoje uloge. (…) Ono što vas prikuje da je gledate upravo je niz svakodnevnih životnih situacija koji se događaju, na ovaj ili onaj način, manje-više, svakom od nas, uz pokoju modifikaciju koja je rezultat različitosti nečijih karaktera i možda nekih socijalnih predispozicija. Opušteno, blago crno duhovito, glumački korektno, intrigantno!
© Zorana Ćetković, urbancult.hr, 23.svibnja 2012.

Dinamika nesigurnosti i čežnje koja se razvija među likovima Klepici služi za plasiranje sjajnih crnohumornih zapažanja o trenutku u kojem živimo, od cenzure interneta do zapadnih stereotipa ženske ljepote, s lakoćom tvoreći karakteristično opor društveni komentar.
© Milena Zajović, Večernji list, 14.svibnja 2012.

objavljeno 20/04/2012