Predstava Dobar, loš, mrtav igra se pojmom sudbine, sudbinske predodređenosti i našim utjecanjem na nju, ili onim što tako opisujemo. Dva mitogena lika, anđeo i vrag, love trećeg, kojem je određeno umrijeti. Ili on tako djeluje, a oni su tu samo da izvrše svoju funkciju. Upravo konstantnim izvrtanjem te pozicije moći, točnije utjecajnosti na slijed događaja, predstva Dobar, loš, mrtav postavlja temelj za kreaciju ritma, u tijelo izvođača. Tako je scenom izmještenom od realitetnog opisivanja ambijenta glavni indikator prostora i dinamike izvođačko tijelo, odnosno suodnos izvođačkog trojca kroz rapidno izmještanje između dramskih figura koje su proizašle iz glumačkih improvizacija i obrade dramaturškog kolektiva.