Jedino što je ona zapravo htjela jest imati onaj kurvinski gen za napućenu gornju usnu, i eventualno, reći mu da on nije nimalo nalik svome ocu, on definitivno nije nimalo nalik svome ocu, jer on nikada nije imao muda priznati neke stvari o sebi, jedino što on zna jest voziti Hondu, ili Toyotu, ponekad i Ford, četiri cilindra, metaliksivi ili tamnoplavi, uvijek između 80 i 150 kilometara na sat, jedino što on zna jest čekati da dovrši svoje četvrto piće, da ga ona pita hoće li još jedno, da kaže ne, da joj plati i da ode doma i da ni ne pogleda njega, koji uvijek sjedne baš tamo, baš namjerno, kao da mu nije jasno da od toga, barem sada, neće biti ništa.
Predstava NEBO JE SIVO I VIDI SE ISPUŠNI DIMNJAK NEKOG TVORNIČKOG POSTROJENJA nastala je prema originalnoj ideji Romana Nikolića i Milice Manojlović. Radnjom smještena i konceptualno kreirana za nekazališne prostore, prostore kafića, predstava pretvara posjetitelje u kazališne gledatelje i sudionike. Četiri naoko nepovezane osobne počinju se kretati prema onome što im je zajedničko – prometna nesreća, stradavanje muškarca koje svakome od četvoro pojedinaca na određen način mijenja dotadašnji život. Tako je konobarica koja svima nevoljko oprašta dugove (Hrvojka Begović) bila jedina svjedokinja nemilom događaju i dječje zaneseno priča o njemu, nedodirljiv dečko (Romano Nikolić) automobilom je ubio vlastitog oca, a njegova je majka na sebe je preuzela krivicu. Nedovoljno hrabra djevojka (Milica Manojlović) bila je dugogodišnja ljubavnica preminulog te cijelo vrijeme želi njegovom sinu reći istinu o ocu, a gost (Dado Ćosić) koji je uvijek bez novaca gaji zagonetne osjećaje prema dečku čiji je otac pregažen. Zajedničko im je i to što se gotovo svakodnevno nalaze u istom kafiću, zaokupljeni vlastitim mislima koje svatko od njih ispovjednim tonom pripovijeda gledateljima. Nalikuju slučajnim prolaznicima čije su se sudbine zaigrano preplele te im se iz te mreže uzročno-posljedičnih događaja nemoguće izvući.