Što i u kojoj mjeri kazalište posuđuje i preuzima od televizijskoga medija? A što mu vraća? I obrnuto?
Krećući se po samim rubovima kazališnoga prostora, na kojima su i razlikovne značajke spram drugog medija najizraženije, odvija se i pokušaj prijevoda, upravo da bismo ga boraveći u prostoru njegova nestajanja doveli u pitanje te čekali njegov odgovor. Kazališni odgovor na vlastitu ugrozu na površinu izvlači ritualne obrasce kroz koje izvođači preuzimaju često zatomljene društvene frustracije, strahove i teško prebrojive neostvarenosti u kojima smo zaglavljeni. No, ritualno dovršenje koje bi odvelo u potrebno nam oslobođenje nije moguće.
Problematiziranje pozicije kazališnoga centra i njegove periferije na kojoj se odvija miješanje uslijed sudara kazališnoga i televizijskoga medija potencirano je rukopisima troje mladih dramatičara kojima su nametnuti konteksti reportaže, intervjua i studijskoga talk-showa. Ispreplićući perspektive oni čine petlju trenutačne društvenosti unutar koje se ostvaruju i određene pozicije (nad)moći gdje se zajednica raspada na svoje pojedinačne kanale koji supostoje.
Predviđanje vremena formira ritual koji uokviruje, i svaki dan iznova nagna da uperimo oči u nebo i s jednakom neizvjesnošću zajedno upitamo – a što nas čeka danas?